Govoriti o najtežem

Patnje žena u ratu anonimnije od muških

Tekst: Helena Östlund
Foto: Maja Kristin Nylander
Preveo: Haris Tucaković
Izvor: Att berätta om det svåraste | Socialpolitik nr 1, mart 2021, s. 36–38

Sredinom devedesetih gotovo 100.000 izbjeglica stiglo je u Švedsku iz rata u Bosni i Hercegovini. Mnoge od njih bile su žene prisiljene izbjeći sa svojim porodicama. Sada, mnogo godina kasnije, one govore svoje pripovijesti.

Govoriti o najtežem
Govoriti o najtežem

Prošlo je 25 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini. Možda je to razdoblje potrebno da bi se moglo govoriti o sjećanjima iz haotičnog i bolnog vremena.

Novinarka i književnica Monica Hirsch više je decenija pisala o preživjelima, iz rata i iz holokausta. Sada se pojavljuje s knjigom Hrabrost je sjećati se (Modet att minnas) u kojoj je obavila produbljeni intervju sa šest žena koje su došle u Švedsku u tom periodu.

Neki su tada bili djeca, drugi su bili usred života i imali porodice. Od onih koji su izbjegli u Švedsku, 70.000 je moglo ostati. Njima i njihovoj djeci je išlo dobro, obrazovani su i priznati u društvu.

U knjizi je Monica Hirsch željela istaknuti položaj žena, jer su one često manje vidljive u konfliktima od muškaraca.

– Svi su žrtve rata, ali mislim da se može reći da se muškarci više vide i opisuju kad se govori o ratu. Postoji hijerarhija žrtava.

Jedna od istraživača koja je učestvovala u knjizi, Gorana Mlinarević s Univerziteta u Londonu, vjeruje da su traume muškaraca bile vidljivije, protjerivani su i slani u koncentracijske logore, zlostavljani, ubijani.

S druge strane, patnje žena bile su anonimnije, protjerane iz rodnih gradova prisiljene su živjeti u velikoj nesigurnosti tražeći nestale članove porodice. Mnoge su bile i seksualno zlostavljane. Prisiljene su da se ponovo zatvore zbog vlastite traume kako bi mogle brinuti o djeci i možda starijoj rodbini.

Monica Hirsch željela je da knjiga govori zapravo o sjećanjima žena, ali i o tome što znači odvažiti se pogledati u prošlost i suočiti s grozotama koje ste prošli.

– Potrebna je hrabrost da se suočite sa sobom i svojim traumatskim iskustvima, a istovremeno izađete i govorite o tome osobama ljudima koje ne poznajete.

Pažljivo je pripremala razgovore, bilo joj je jasno o čemu će razgovarati i kako će se materijal koristiti.

– Stekla sam veliko povjerenje. Teška traumatična sjećanja mogu oživjeti tokom razgovora, ali i nakon toga.

”Potrebna je hrabrost suočiti se sa sobom i svojim traumatičnim iskustvima.”

Intervjuisane žene govore o mirnom životu prije rata u kojem su živjele sigurno, s porodicom i prijateljima, školovale se i radile. Družili su se bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost. Zatim je 1992. došao rat, s njim i nacionalizam, i odjednom je postalo važno kojoj grupi pripadate.

Žene takođe govore o strahu i nesigurnosti u tome kome vjerovati, o skrivanju i zaštiti svoje djece, o tome kako je biti i očevidac ili izložen nasilju i silovanju, o nestalim muškarcima i o bijegu opasnim putevima.

– Ove žene su uspjele preživjeti, doći ovdje i brinuti se o svojim porodicama. Sve rade, djeci ide dobro. Tada imate snage, ma koliko je bilo teško i gnusno. Monica Hirsch zaključuje da su ove žene vrlo pozitivne prema Švedskoj i zahvalne što im je dozvoljeno da dođu ovdje. Navikle su kod kuće da se mogu školovati, a njihovo prilagođavanje olakšala je činjenica da je ovdje ranije bilo useljene radne snage iz bivše Jugoslavije.

U knjizi se Monica Hirsch takođe bavi pitanjem silovanja u ratu. Iako se seksualno nasilje već dugo koristi kao oružje za ugnjetavanje i teroriziranje žena i njihovih porodica, tek nakon rata u Bosni i Hercegovini, a također i u Ruandi, silovanja su klasifikovana kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.

Dijelom je to bilo zbog činjenice da su žene sada bile spremne da govore o onome čemu su bile izložene, uprkos sramoti i krivnji. Pored toga, pronašle su mnoge koji su slušali: mediji su možda prvi put bili prisutni tokom čitavog rata i izvještavali o svemu što se dogodilo.

Žene aktivistice iz raznih krajeva udružile su snage i tražile da se počinioci izvedu pred lice pravde i da se seksualno zlostavljanje smatra ratnim zločinom. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je 1996. osam srpskih vojnika zbog silovanja u jednom zarobljeničkom logoru za Muslimane.

UN je od tada usvojio niz rezolucija koje se bave ženama i ratom. Između ostalog, Rezoluciju 1325 koja se bavi suzbijanjem seksualnog nasilja u oružanim sukobima i Rezoluciju 1820 koja utvrđuje da silovanje može predstavljati zločin protiv čovječnosti i smatrati genocidom.

Ali nisu svi počinioci osuđeni. Monica Hirsch želi istaknuti situaciju čak i za žene koje nisu uspjele izbjeći već su ostale.

– Mnoge od onih koje su zlostavljane i još uvijek žive u Bosni i Hercegovini imaju teške probleme, riskiraju da se sretnu sa svojim počiniocem koji je sada slobodan – ako je uopšte izveden pred lice pravde.

Izvodi iz knjige Hrabrost je sjećati se (Modet att minnas):

Tanja Halilović

rođena 1965.

”U ratu niste normalni, ne razmišljate. Osjećaj za preživljavanje vlada vama. O svemu imate drugačiju predstavu. Kad su se dogodile užasne stvari htjela sam i ja imati oružje da se branim. Moram kupiti bombu – i reći to svima. Ko god bi došao u moju kuću, ne bi me ubio – radije bih ja ubila nekoga. Držala sam dvije bombe među stvarima u ostavi.

Srba ili Muslimana – ne znam koga sam se više bojala. Srpkinje udate za Muslimane prve su klane. Ne ubijane, te žene su klane. Ako je Muslimanka bila udata za Srbina, mogla je promijeniti ime i tako preživjeti. Bila sam jako uplašena. Prijatelji, komšije, školski drugovi, ljudi koje sam poznavala i s kojima sam se družila, svi su postali drugačiji. Toliko mržnje. ’Ona tamo je Srpkinja’, govorili su i pljuvali mene i moju djecu. Bilo je neizdrživo. Ali ja nisam uzvraćala mržnjom. Ne, nisam. Ako mrzite, vratiće vam još više mržnje.”

Tanja Halilović
Tanja Halilović

Fuada Kreštić

rođena 1989.

”Ono čega se sjećam od onoga što mi je mama govorila je da smo svi morali pobjeći. Ne znam tačno kako se to dogodilo, osim da sam čula kako su pucali kad sam bila vani u našem selu. Živjeli smo u Kreštima, maloj zajednici kraj Sanskog Mosta, sa samo trideset, četrdeset kuća. Željela sam što prije kući mojim roditeljima. Trčala sam i vikala putem: Mama, mama pucaju. Zatim je sve išlo vrlo brzo. Kako sam ja to razumjela. Mama i nana uspjele su uzeti najnužnije stvari.

Morale su pobjeći ravno u šumu, nisu imale pojma gdje ići i kako se brinuti za nas djecu. Kako su dolazile do hrane, kako smo dobijali nešto za pojesti, ne sjećam se. Djed – jedini muškarac u porodici u to vrijeme – takođe je bio s nama. Vjerovatno je bilo još drugih porodica iz našeg, a vjerovatno i iz obližnjih sela. Mnogim odraslima pomagala su djeca. U šumi su postavili male tabore u kojima su pokušali zaštititi sve i izbjeći otkrivanje. Ostali smo skriveni mjesec ili dva, dugo za mene kao dijete.”

Fuada Kreštić
Fuada Kreštić

Ismeta Džafić

rođena 1977.

”Avgusta 2001. – usred noći nakon dugog putovanja kroz Evropu – parkirali smo automobil ispred njegove kuće u Östersundu. Bilo je to kao u naučnofantastičnom filmu: tako lijepo, tako zeleno i olistalo, čisto na ulicama, osvjetljenje u gradu, trgovine, izlozi. Prvi mjeseci bili su fantastični. Razgledala sam, željela sam saznati sve o svim ostalima koji su došli iz cijelog svijeta i s kojima sam sada zajedno učila švedski. Naša divna učiteljica SFI-a Margareta otvorila mi je vrata švedskog jezika i kulture. Jula 2002. rođen je naš sin. Sljedeće godine preselili smo u Borås.

Ali rat, moja sjećanja, porodica i prijatelji, moj jezik, sve što sam ostavila za sobom, podsjećalo me. Teško je početi ispočetka u novoj zemlji. Moj najveći problem bio je što se još nisam mogla izražavati i komunicirati. Moj suprug je tumačio i morala sam mu dopustiti da ima kontrolu – ja koja sam bila nezavisna žena koja se uvijek sama snalazila.”

Ismeta Džafić
Ismeta Džafić

Ramiza Poljo

rođena 1956.

”Bio je uplašen. Sve troje smo bili prestravljeni. Sutradan, negdje oko šest ujutro, počeli su granatirati i bacati bombe na naše naselje. Zvuk je bio grozan, neopisiv. Naša kuća – građena u betonu i sigurnija od drvenih kuća – imala je dva sprata. Moja porodica i ja živjeli smo na drugom, moja svekrva na prvom. Prvo je uništen krov, a zatim svi prozori kada je u bašti eksplodirala granata.

Sve je odjednom postalo ruševina, svuda masa betona i razbijenog stakla. Imali smo dobar podrum, uzeli svoju djecu, Lejlu i Dženanu, i otrčali dolje dok su bombe i granate i dalje padale. Bio je to rat, bio je haos, nismo ništa razumjeli. Sve je stalo, nestala je struja, nismo imali vodu iz česme – a stalno te bombe. Neko je poginuo u susjednoj ulici. Nismo znali šta da radimo, sve je bilo zbrkano.”

Ramiza Poljo
Ramiza Poljo

Suada Begić

rođena 1956.

”Trinaest godina tražila sam svog muža. Stigao je mejl mom najstarijem sinu – od brata mog supruga koji je tužilac u Bosni i Hercegovini i koji radi na pitanjima vezanim za masovne grobnice. U Kozarcu je otvorena masovna grobnica u kojoj su pronašli vozačku dozvolu mog supruga. Vozačka dozvola prikazana je na televiziji. Fotografije su poslane mom sinu, koji je dobio zadatak da mi ih pokaže. Da, to je bio moj muž.

Morala sam tamo otići na DNK test. Kasnije su me zamolili da se vratim da identifikujem tijelo mog supruga. Ponovo sam bila u velikoj dvorani s mrtvima, ali ovaj put ne sama. Sa mnom su bila braća moga supruga, patolog i inspektor. U dvorani su bili ostaci 380 tijela. Odmah sam ga pronašla – imala sam poseban osjećaj kao da me pozvao. Doktor me pitao: ’Jesi li sigurna?’ Držala sam njegove kosti u rukama. Pucali su mu u desnu stranu, metak je prošao kroz srce, kroz vrat i gore do glave. Ostala je jedna cipela, dio ovratnika, opasač za pantalone. Češalj takođe. I novčanik sa slikom našeg sina.”

Suada Begić
Suada Begić

Emina Murtić

rođena 1968.

”Mogla sam biti jedna od žena koje su mučene i silovane ljeta 1992. u mom rodnom gradu Višegradu. U Višegradu su počinjeni i genocid i sistematska silovanja. U tom malom gradu na stravičan način ubijeno je preko hiljadu ljudi, možda čak i tri hiljade.

Još uvijek imam užasna sjećanja i osjećaj krivnje jer sam uspjela pobjeći, spasiti se kad je toliko njih ostalo, zarobljeno, spaljeno i ubijeno. Dvije stotine žena, od kojih i jedna jedanaestogodišnjakinja, silovano je i mučeno u hotelu Vilina Vlas.

Rodila dam naše dijete na sigurnom, u Švedskoj, sina. Postao je naša utjeha, radost. Ali rat se nije mogao izbaciti iz sebe.”

Emina Murtić
Emina Murtić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Monica Hirsch: Hrabrost za pamćenje. Šest žena o ratu u Bosni i Hercegovini

28 maja, 2021

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *