Pjesmo moja – Antologija pjevane poezije (džepno izdanje)

Meki uvez | Bosanski/Crnogorski/ Hrvatski/Srpski | 2017.

Džepna knjiga

”Mišo Marić sačinio je neobičnu pjesničku antologiju koja pokazuje da poezija i muzika, kada se stope u jednu umjetničku cjelinu, ostvaruju vrhunske estetske dosege. U Marićevom izboru našli su se klasici pjesništva s južnoslavenskog govornog područja: Tin Ujević, prije svih, najveći pjesnik ovog prostora, potom Branko Radičević, Duško Radović, Miroslav Krleža, Jure Kaštelan itd.”

119.00 kr

Na zalihi

SKU: 20200031 Kategorija: Oznake: ,

Džepna knjiga

”Mišo Marić sačinio je neobičnu pjesničku antologiju koja pokazuje da poezija i muzika, kada se stope u jednu umjetničku cjelinu, ostvaruju vrhunske estetske dosege. U Marićevom izboru našli su se klasici pjesništva s južnoslavenskog govornog područja: Tin Ujević, prije svih, najveći pjesnik ovog prostora, potom Branko Radičević, Duško Radović, Miroslav Krleža, Jure Kaštelan itd. Međutim, bez obzira na same poetske vrijednosti, koje ovdje ponekad i nisu na samom vrhuncu, ili barem nisu kanonske, ova knjiga postavlja pitanje o odnosu dvije umjetnosti – poezije i muzike, o onome što se u teoriji naziva semiotička prevođenje. Da bi se ostvarila kao poezija, umjetnost riječi mora poštovati pravila muzike, ona je muzika glasovnih mogućnosti jezika, uređeni i organizirani zvuk riječi, tako rekuć. Ali, muzika, bez obzira na to što može bez poezije, mnogo šta od nje posuđuje kad se stope u cjelinu.

Ova knjiga ta pitanja postavlja tek na svojoj implicitnoj razini, u trenutku čitanja ne, ali u momentima slušanja – nužno. Pri tome, muzika se prilagođava poeziji, budući da je pjesnički tekst nastao prvi, a razlika u muzici sugerira i razlike u poeziji. Tu se otkriva beskraj mogućnosti poezije, a istodobno i vrhunski užitak čula u recepciji.

Sve je, dakle, tu od čulnih utisaka, čak i gledanje, jer se nužno doživljaj ritma jezika, melodije i nerijetka harmonijske strukture muzike, prevodi u slike, imaginira u slikovni doživljaj.

Marićeva knjiga, među tim, vraća nas u ono rajska doba jugoslavenske popularne muzike dok je ona držala do estetskih vrijednosti. Mora se biti vanredan muzičar da bi se postigao vrhunski rezultat u komponovanju poezije. Tu je, prije svih, Arsen Dedić, a onda i neki drugi muzičari. Kakve su samo božanstvene pjesme pjevale Mostarske kiše, i kako lijepo zvuči poezija Pere Zubca, npr.

Čitalac ove knjige morao bi sebi postaviti i pitanje o današnjem odnosu muzike i poezije. Može li se danas dogoditi ta prekrasna sinteza dviju umjetnosti, danas u vremenu gole pragme i površnosti, plošnosti duha epohe potonule u virtualni svijet kiča?

Marić nas ovom knjigom vraća duhu doba koje je imalo utopiju ispred sebe i sanjalo na ruševinama romantizma o romantičnoj budućnosti. Ova knjiga zato budi nostalgiju za tako autentičnim oblikom čovjekove egzistencije, za onim dobom kad je svijet bio naivan da sanja, da voli, da od ljudskih osjećaja izgradi kosmos poezije i muzike.”

(Enver Kazaz)

Zastupljeni autori: Mika Antić, Ismet Bekrić, Dobriša Cesarić, Branko Ćopić, Arsen Dedić, Vlado Dijak, Mak Dizdar, Osman Đikić, Jakša Fiamengo, Zvonimir Golob, Đura Jakšić, Jovan Jovanović Zmaj, Jure Kaštelan, Enes Kišević, Laza Kostić, Ivan Goran Kovačić, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, Desanka Maksimović, Mišo Marić, Sloba Marković, Veljo Milošević, Vladimir Nazor, Luko Paljetak, Vesna Parun, Veles Perić, Momčilo J. Popadić, Branko Radičević, Duško Radović, Ivica Vanja Rorić, Ljubivoje Ršumović, Đani Salković, Izet Kiko Sarajlić, Aleksa Šantić, Miladin Šobić, Duško Trifunović, Tin Ujević, Milovan Vitezović, Pero Zubac i Tomislav Zuppa.

Težina 0.26 kg
Godina izdanja

2017

Stanje

Nova knjiga

Uvez

Meki

Jezik

Bosanski/Crnogorski/ Hrvatski/Srpski

Broj stranica

363

Format

180 x 100 x 26 mm

ISBN

9789926428280

Autor

Marić, Mišo

Izdavač

Art Rabic

Recenzije

Još nema recenzija.

Budite prvi da recenzirate ”Pjesmo moja – Antologija pjevane poezije (džepno izdanje)”

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Urednička recenzija

”Mišo Marić sačinio je neobičnu pjesničku antologiju koja pokazuje da poezija i muzika, kada se stope u jednu umjetničku cjelinu, ostvaruju vrhunske estetske dosege. U Marićevom izboru našli su se klasici pjesništva s južnoslavenskog govornog područja: Tin Ujević, prije svih, najveći pjesnik ovog prostora, potom Branko Radičević, Duško Radović, Miroslav Krleža, Jure Kaštelan itd. Međutim, bez obzira na same poetske vrijednosti, koje ovdje ponekad i nisu na samom vrhuncu, ili barem nisu kanonske, ova knjiga postavlja pitanje o odnosu dvije umjetnosti – poezije i muzike, o onome što se u teoriji naziva semiotička prevođenje. Da bi se ostvarila kao poezija, umjetnost riječi mora poštovati pravila muzike, ona je muzika glasovnih mogućnosti jezika, uređeni i organizirani zvuk riječi, tako rekuć. Ali, muzika, bez obzira na to što može bez poezije, mnogo šta od nje posuđuje kad se stope u cjelinu.

Ova knjiga ta pitanja postavlja tek na svojoj implicitnoj razini, u trenutku čitanja ne, ali u momentima slušanja – nužno. Pri tome, muzika se prilagođava poeziji, budući da je pjesnički tekst nastao prvi, a razlika u muzici sugerira i razlike u poeziji. Tu se otkriva beskraj mogućnosti poezije, a istodobno i vrhunski užitak čula u recepciji.

Sve je, dakle, tu od čulnih utisaka, čak i gledanje, jer se nužno doživljaj ritma jezika, melodije i nerijetka harmonijske strukture muzike, prevodi u slike, imaginira u slikovni doživljaj.

Marićeva knjiga, među tim, vraća nas u ono rajska doba jugoslavenske popularne muzike dok je ona držala do estetskih vrijednosti. Mora se biti vanredan muzičar da bi se postigao vrhunski rezultat u komponovanju poezije. Tu je, prije svih, Arsen Dedić, a onda i neki drugi muzičari. Kakve su samo božanstvene pjesme pjevale Mostarske kiše, i kako lijepo zvuči poezija Pere Zubca, npr.

Čitalac ove knjige morao bi sebi postaviti i pitanje o današnjem odnosu muzike i poezije. Može li se danas dogoditi ta prekrasna sinteza dviju umjetnosti, danas u vremenu gole pragme i površnosti, plošnosti duha epohe potonule u virtualni svijet kiča?

Marić nas ovom knjigom vraća duhu doba koje je imalo utopiju ispred sebe i sanjalo na ruševinama romantizma o romantičnoj budućnosti. Ova knjiga zato budi nostalgiju za tako autentičnim oblikom čovjekove egzistencije, za onim dobom kad je svijet bio naivan da sanja, da voli, da od ljudskih osjećaja izgradi kosmos poezije i muzike.”

(Enver Kazaz)

Možda vam se takođe sviđa…

Dnevnik jednog apatrida
Čitajte dalje