Crna rijeka

Roman ”Crna rijeka” prati sudbine pojedinaca i porodica kroz više od pet stoljeća bosanske historije, ispreplićući stvarne historijske događaje, legende, sjećanja i autobiografske fragmente u jedinstvenu pripovijest o čovjekovoj potrazi za identitetom, pripadanjem i smislom.

U središtu romana nalazi se priča o kizlar-agi hadži Mustafi Đukanoviću i nastanku Mrkonjić Grada (nekadašnjeg Varcar Vakufa), čija izgradnja postaje simbol ljudske težnje da iza sebe ostavi trag koji će nadživjeti prolaznost vremena. Oko te središnje priče granaju se brojne sudbine ljudi različitih epoha – trgovaca, derviša, ratnika, zanatlija, prognanika i sanjara – čiji se životi dotiču i prepliću uprkos stoljećima koja ih razdvajaju.

Radnja vodi čitaoca od osmanske Bosne, preko Dubrovnika i njegovog jevrejskog geta, do Konye i sufijske tradicije Rumija, zatim kroz burna razdoblja Austro-Ugarske, oba svjetska rata i rat devedesetih godina. Posebnu dimenziju romanu daju autobiografski zapisi savremenog pripovjedača, bosanskog izbjeglice u Danskoj, koji kroz vlastita sjećanja i porodičnu historiju pokušava razumjeti veze između prošlosti i sadašnjosti.

Ispunjen snovima, legendama, ljubavima, gubicima i tragičnim ljudskim sudbinama, ”Crna rijeka” je roman o vremenu koje neumoljivo prolazi, o domovini koja živi u sjećanju i o ljudskoj potrebi da pronađe svoje mjesto između historije i vlastitog života. ”Crna rijeka” je epska priča o Bosni, njenim ljudima i njihovoj borbi da sačuvaju identitet uprkos svim mijenama koje donose stoljeća.

”Nije se mogao oteti osjećaju i misli da je on, ipak, samo rezultat nasilnog postupka koji je sticajem okolnosti uticao na ono što je on danas. Nikako nije mogao biti nezadovoljan onim što je postigao u životu. Ipak je bilo nešto u njemu što je bilo puno jače od mogućnosti da zaboravi ono što je bio on istinski. Upravo to je bilo razlogom njegove nostalgije i svega onog što je naumio načiniti tamo u zavičaju. Bila je to jedna vrsta nagona koja je sada postala realnost. Tim činom želio je da, na neki način, ispravi prošlost kako bi ublažio to osjećanje danas, odnosno da samu budućnost učini podnošljivijom.”

”Sve mu odjednom postade jasno kao na dlanu. Sad potpuno siguran u svoju nakanu odluči da će pored džamije napraviti i crkvu u rodnom selu. Bio je u potpunosti svjestan opasnosti kojima bi se time izložio, ali bi, ipak, ovim činom sebi otvorio vrata na ona oba mosta iz sna. I za džennet, ali i za raj. Zadovoljan sobom ode do česme da opere lice.”

”Vidio je stotine vojnika raspoređenih tu na položaju. Na njihovim licima jasno se očitavao strah. Očiju blago razrogačenih čekali su na zvuk pištaljke. Sada je pomislio i na Ljubu, koji je, kako je saznao, s drugom dvojicom, dan prije prešao na rusku stranu. Bilo mu je drago, ali istovremeno i pomalo čudno kako se sada nalaze na suprotnim stranama i kako će uskoro zapucati jedni na druge. Pravo prokletstvo rata. U tom trenutku shvatio je da je sasvim svejedno na kojoj strani se nalazi. Da mu je, udaljenom hiljadama kilometara od kuće, tu u nekom nepoznatom i za njega potpuno beznačajnom selu, sve to potpuno besmisleno. I bez obzira na ishod bitke, a i cijelog rata, pobjednika neće biti. Desno u rovu ugleda jednog vojnika, dječaka, kako tiho plače zatvorenih očiju.”

[Keywords: Omer Verem, Varcar Vakuf, Mrkonjić Grad ]