Tekst: Midhat Medić
Moj prijatelj Buki mi je poslao knjigu ”Berači molti” tokom svog ovoljetnog primicanja Norveškoj, svom trećem zavičaju, svojoj trećoj domovini i svom mirnom domu. Druga dva zavičaja je sa zebnjom ostavio uz sami rub džehenemske vatre i njenih plamenih jezika – sa strepnjom da bi sve moglo ponovo otići u helać – ”u kome su već bili”.
Dakle knjiga – ”još vruća” – zatekla me u ponovnom čitanju Hemingwayevog ”Pokretnog praznika” (”A moveable feast”), ovog puta na švedskom jeziku ”En fest för livet”.
Pisac je knjigu napisao 1960, dakle na kraju svog burnog i zanimljivog života, samljeven iskustvima svih mogućih fela. Izabrao je temu i motive svog života iz perioda ”izgubljene generacije”, vremena neposredno poslije Prvog svjetskog rata, vremena svog života i boravka u Parizu kao dopisnika uglednih sjevernoameričkih novina. To je bilo vrijeme kad je bio ”izuzetno sretan i izuzetno siromašan”, kako kaže u predgovoru ”Pokretnog praznika”.
Hemingway je karijeru počeo kao reporter-novinar i kroz svoje reportaže je približio ovaj žanr do granica lijepe književnosti i kroz reportažu ”uplivao” u seriju romana i novela kroz koje se vide tragika i rane našeg 20. stoljeća, mog i Bukijevog stoljeća, uostalom!
I Bukvić je novinar i to rasan reporter-novinar hemingwayske sorte. I on osjeća specifiku ”vrisaka i krikova” bosanske čeljadi rasute po svijetu, i njihovu tugu i nemoć pred sudbinom majke Bosne koja stenje ”na koljenima”. I on osjeća oprost i ”ljepotu bosanske patnje” kao ishodište, sjeme, zalog i obećanje da će se bosanski Fenix kad-tad probuditi.
Bukijevi likovi, junaci i junakinje su apsolutno stvarni likovi, ”svjedoci” koji svojom lapidarnošću u suptilno novinarski nijansiranim valerima osvjetljavaju ”zavlačke i katakombe” duše bosanskog čovjeka prvenstveno onog ”izmještenog sa ognjišta”, izbjeglog iz ratnog grotla.
Odmah na startu ”Molti” kroz opise sudbine i avanture Sulje i Asima, dvojice naših zemljaka koji u svojoj svakodnevici ”lebde” u svome limbu maštajući o Bosni i pređašnjem životu, kreću u potragu ”za lakom zaradom” u nordijskoj egzotici.
Na momente se čitatelju učini da je Sulji i Asimu potreban adrenalinski ”kick” u uspavanoj svakodnevici socijalne sigurnosti ”zemlje blagostanja” i da je ekonomski egzistencijalni motiv u drugom planu. Istina je i ovdje negdje između…
Potraga za moltama, nordijskim žutim ”voćnim zlatom” završava se potpunim fijaskom. Odmah na startu prepoznah bosanskog Hemingwaya.
Fijasko, sudbina, nemoć, avantura i ponos starca Santiaga iz romana ”Starac i more” i nesretnih toreadora iz nenadmašne novinarske reportaže ”Smrt u popodnevnim satima”, ali i pregršt novelističkog putničko-literarnog adrenalina u ”Sunce se ponovo rađa”. Sve mi to dopire u svijest i pomaže u promišljanju sudbina i Bukijevih junaka i junakinja.
Imam neki intuitivni nagovještaj, bosanski ”išaret” da je cijela Bosna krenula ”u berbu molti”. Ali o tom potom, nastavljam sa čitanjem…
Imam ja jednu osobinu, s prednostima i nedostacima, naravno. Ponekad mi se desi, i to počesto, da čitam uporedo tri do pet knjiga, ponekad vrlo različitog žanra. Vjerujem da to nije nikakav moj ekskluzivitet. Jedino što smatram svojom osobenošću je to da čitajući paralelno nekoliko knjiga, misaono, imaginarno te inpute ”kuham i miksam” u svoju fiktivnu knjigu ”za jednokratnu upotrebu” ili pak svoj ”film”, čije likove često bunjuelovski nadrealno (izvan vremena i prostora), smještam i razmještam po fiktivnim galerijama. Tako mi se dešava evo sada da Bukijeve ”odlazeće junake”, primjerice Mersada Berbera i Nusreta Idrizovića, ”svlačim i presvlačim”, provlačim kroz tu svoju fiktivnu tvorevinu i sučeljavam u konkretnom slučaju sa Hemingwayem lično i njegovim suputnicima i sapatnicima; Gertrudom Stein, Picassom, Fitzgeraldom, Joyceom, Poundom i drugima…
Bukijeve ”Molte” su došle neposredno poslije ”Odiva”. Te dvije knjige su za mene ustvari jedna knjiga. Kad dublje zaronite u ove dvije knjige, vidjećete i prepoznati Bosnu sa preloma dvaju milenija. Vidjećete Bosnu i Bosance kako plutaju oceanom neizvješća pokušavajući s različitim uspjesima da negdje spuste sidro.
S njima pluta maestro Buki i snagom svog spisateljsko-reporterskog talenta uspijeva ”pohvatati plutajuće” Bosance i složiti ih u ”galeriju”. Dakle, ”Berači molti” i ”Bosanske odive” su jedna knjiga, jedna galerija.
Knjiga galerija, ali galerija sui generis u kojoj je Bukvić i kustos ali i eksponat!
Njegove priče-reportaže i portreti ”ljudi i prostora” su trodimenzionalni. Ništa kod njega nema ”in vitro”, sve je kod njega ”in vivo”. Sve je to ”nadohvat ruke”, opipljivo. To je valjda osim nespornog talenta i rezultat njegove prepoznatljive strasti za filmovanjem i osvojene tajne ”sedme umjetnosti” što je stekao savlađujući dramaturške i filmske curriculume na beogradskoj Akademiji za film i pozorište.
U mom Prijedoru, a kako čujem i širom Bosne i Hercegovine se kaže: ”Kuća ne stoji na zemlji, kuća stoji na ženi”.
Ta narodna izreka svjedoči o višeslojnosti bosanskog kulturnog identiteta i konotativno kazuje mnogo više o nama, mnogo više nego što mislimo da ”sebe poznajemo”.
Svojevremeno sam bio priključen ovdašnjem Uppsala univerzitetu, preciznije Centru za multietničke studije i istraživanja. Godine 1995, poslije Srebrenice i Daytona su naglo porasla zanimanja za Bosnu i njenu budućnost. U početku se diskutiralo neformalno za vrijeme prijepodnevne kafe i nastavljalo često u mojoj tadašnjoj sobi, jer sam tada bio jedini dostupan Bosanac u tom krugu o temi koja sažeto izgleda ovako: Kako sada izgleda bosansko društvo, koje su moguće opcije – ”kuda i kako će Bosna krenuti dalje”.
Sve se to kasnije formaliziralo i tematiziralo u jednom univerzitetskom seminaru o temi ”Rat, izbjeglištvo, povratak, obnova”.
Po vokaciji sam ekonomista, dakle čovjek koji se razumije u ”novac i kapital”. Tom seminaru sam se priključio sa svojim kraćim referatom, svojim viđenjem – prvenstveno materijalnih i kapitalnih aspekata obnove.
Razlog zašto ovdje povodom ovih Bukijevih knjiga govorim o ovome je u činjenici da sam u pripremnim diskusijama za ovaj seminar dobio jedan nevjerovatan snažan inicijalni impuls, koji me u izvjesnom smislu uputio na novu stazu profesionalnog i literarnog angažmana.
Radi se o do tada za mene nedovoljnom znanju, o pojmu i kategoriji nematerijalnog kapitala.
Naime, javila se jedna umna starija gospođa, bez ikakve sumnje iskusni sociolog ili antropolog. Sada poslije 25 godina, s puno razloga sažimam i parafraziram njenu refleksiju poslije mog izlaganja, o kapitalnim investicijama, infrastrukturi, fondovima i sl. Rekla je:
”Najmanji problem za Bosnu će biti novac i tzv. kapitalna ulaganja u fizičke strukture. Problem Bosne će na dugu stazu biti pokidane međuljudske, međuporodične veze, nepovjerenje svih vrsta. To je mala zemlja, svega četiri miliona ljudi – od toga oko 200.000 porodičnih domaćinstava je u vrlo prijetećim okolnostima raseljeno, najmanje 10.000 žena je silovano… Obnova Bosne mora poći od žene, tradicionalnog stuba bosanske porodice. One trebaju biti u fokusu i kod namjeravanih donacija, mikrokredita i svih drugih vidova pomoći. Moja istraživanja i nekoliko case studies govore o enormnoj mentalnoj žilavosti, kreativitetu i talentima svih vrsta kod tih žena. Uvjerena sam da bosanske žene mogu spasiti Bosnu, bosansko biće. To je taj zalog, to je veliki potencijal… taj bosanski nematerijalni kapital. Veliki broj njih je izvan domovine, što je samo po sebi tužno i nesretno. To nije baš sasvim tragično. Taj potencijal i mnoga njihova postignuća će učiniti Bosnu prepoznatljivom i za njihova nova okruženja ’dostupnom ’ u ovom globaliziranom svijetu. Duh Bosne i Bosnu kao ideju mogu prevashodno spasiti bosanske žene.”
Naravno da je gospođa sve dokumentirala. Sjećam se da su neki zlurado naglašavali njen emotivni, a i feministički naboj u ovom po njima ”kvazi” znanstvenom seminarskom prilogu. Njenu misao o ulozi bosanske žene i porodice u obnovi Bosne sam ”spasio” u formi jedne rečenice u završnoj redakturi seminarskog zbornika objavljenog u ediciji ”Uppsala Multiethnic Papper”.
Kroz Bukijevu galeriju ”ruku pod ruku” s njim defiliraju bosanske odive, porodične žene majke. To su pretežno žene s bolnim tragovima bijega s bosanskih porodičnih ognjišta. Njihove povijesti i ispovijesti pratimo kroz klasičnu muhadžirsku matricu ”sagu o snalaženju”. Pred nama se smjenjuju kućanice, pjesnikinje, glumice, poslovne žene, učiteljice, profesorice, liječnice, udovice, sretnice i nesretnice… njihove lamentacije, nostalgični uzdasi, hvale.
Pred nama se smjenjuju pejzaži Save, Brezovog i Bijelog Polja, norveških fjordova i panorame Rima, Osla, Amsterdama, Brčkog, Zagreba…
Svi ti toponimi se prelamaju kroz svijest u dvojnoj muhadžirskoj perspektivi tvoreći novu dimenziju naše stvarnosti, koju sjajno i plastično izrazi Ševala, etablirana frizerka iz Rotterdama, u izjavi: ”Sve imamo, al’ nam nešto fali”.
E, to… To što fali često prepoznajemo kao putokaz u Bukijevim knjigama.
Sa svim rizicima da budem nepravičan, računajući u obje knjige stotinjak Bukijevih junaka i junakinja ja bih izdvojio jednu koja potpuno zadovoljava moju sasvim ličnu preferenciju i lično sladokusje, a to je reportaža o mjestu – selu Llansteffanu u zemlji sretnih ljudi pod naslovom ”Jesen u južnom Welsu”.
Na prvi pogled nedovoljno zainteresiranog gosta ovdje se ”ne dešava ništa”, a ustvari se dešava sve. Nenadmašna reportaža o pulsiranju života u samo naizgled provincijalnoj dokolici. Ova reportaža svjedoči o Bukvićevoj sklonosti za filmovanje. Ovaj kratki tekst je primjer reportažnog prenosa atmosfere. Samo se pitam da li je Bukvić u svojoj sadašnjoj životnoj dobi i kondiciji spreman da od ovoga napravi kratkometražni film. I ako nije, ja sam taj film čitajući ovu reportažu ”odgledao”.
Privodim kraju ovo svoje kazivanje, svoj esej o troslojnom muhadžirskom opservatoru – hodoljubu, bosnoljubu i tragoljubu – Uzeiru Bukviću.
Završavam ga citatom jednog od brojnih Bukijevih junaka, poslovno uspješnog Mostarca Zlatka Rezagića, koji kaže: ”… Boli me bolest Bosne. Boli me što moja zemlja tako dugo i čini mi se teško izlječivo boluje… a koliko je sposobnih ljudi koji bi mogli da joj pomognu, ali koji nažalost ne mogu da dobiju šansu da nešto korisno i kvalitetno urade. Eto šta me boli.”
Završavam evo sa oporom i pomalo gorkom mišlju. Čini mi se da je cijela Bosna, poput Sulje i Asima, nepovratno krenula ”u berbu molti”.